Piše: dr Goran Ž. Komar


Poslanik ,,Dveri” je u srbijanskom parlamentu govorio istinu o stavu političkih vlasti Republike Srbije prema Srbima na Balkanu. Bilo je, takođe, očekivano da iznese i podatke o sredstvima koja su opredjeljivana u periodu u kojem je vlast vršila Demokratska stranka Borisa Tadića. To je neuporedivo. To su ozbiljna sredstva. To ovdje malo ko zna.
Moja želja je, ipak, da kažem nešto drugo. Sredstva, materijalna sredstva, i nisu nešto presudno. Imao sam prilike da se u nekoliko navrata susretnem sa visokim predstavnicima Republike Srbije koji su dolazili u Herceg Novi. Ni jedan put nisam pozvan od strane opštinskih vlasti, već isključivo od predstavnika NVO sektora u ovom gradu. Sa svih sastanaka ponio sam utisak o potpunoj nezainteresovanosti srbijanskih političara za predmet. Ovo je, naprosto, davnašnja pojava. Stav srbijanskih (beogradskih) političkih nomenklatura je takav tradicionalno. Ali, mi sada živimo proces kojemu se vide jasni obrisi. Mi pomoć više ne očekujemo i ne tražimo.
Vratiću se sada na jedan detalj iz razgovora u Novom. Tačno znam o čemu su govorili ostali sagovornici i još uvijek znam šta sam ja govorio. Nikada nisam pomenuo finansijska sredstva. Njima se neće održati ili pomoći održanje srpskog naroda u Crnoj Gori ili bilo gdje drugo. Taj narod će se podizati ili će propadati kao što se to događalo u bilo kojoj balkanskoj regiji, u bilo kojem istorijskom periodu. Ja sam se u razgovorima zalagao za ,,otvaranje” medijskog prostora u srbijanskim (beogradskim) medijima. Ništa drugo. U Srbiji, u prestonom Beogradu, o Srbima u Boki ili Crnoj Gori ili Dubrovniku, ili Dalmaciji, imaju uglavnom kliširane predstave i ovdašnje srpstvo je tamo doživljeno kao ,,egzotika”, svakako prisutno u nekoliko enklava, ali obavezno kao manjina kraj sveprisutnog opjevanog crnogorstva i u tom kontekstu, svakako, dijaspora. Ono, međutim, po svome karakteru nije dijaspora, već matica. To je jedina ozbiljna tema za razgovore koje je trebalo prenijeti u Beograd. No, taj prostor je neko, već i prije raspleta državne krize u Jugoslaviji, zapremio. U Beogradu su djelovale organizacije, npr. Bokelja, osnivane od komunističkih prvaka koje su tamo priređivale priredbe koje su imale isključivo revijalni karakter. Obilazeći ozbiljne teme. Obilazeći osnovno, identitetsko pitanje. Dakle, ovakve ogranizacije su zapremile medijski prostor i što je jako važno i odmah se moglo vidjeti, postavile veze sa drugovima u ustanovama nauke i kulture. U njima je vladala neugasiva vjera u sistem, u jugoslovenstvo.
U 19. vijeku srpski narod je izgubio ogromni dio naroda koji je predstavljao njegovu elitu. Dok traje ovaj narod, vraćaće se na to veliko istorijsko pitanje. U tom periodu političke nomenklature kretale su se isključivo za stavom radikalnih crkvenih krugova i poražen je - narod. Dvadeseti vijek je donio nova komadanja putem dvije velike istorijske zablude.
Danas je, međutim, vidljivo da na jugu snaži uvjerenje o neophodnosti restauracije i ponovnog konstituisanja nacionalnih organizacija kulture i nauke i u tome procesu će učestvovati mnogi u Srbiji. U Beogradu već provejavaju naučnici sa ozbiljnim autoritetom koji razumiju društvene procese. Ja ovdje ne mogu pominjati, ali u nekim tamošnjim naučnim časopisima se mogu čitati studije koje pokazuju potpuno razumijevanje istorijskih procesa, čak, donose revolucionarno drugačije poglede na nacionalnu istoriju od ustaljenih. Ovi tokovi su jednostavno nezadrživi. Resursi su ogromni. Samo, takvi procesi bili bi ubrzani i djelotvorni ukoliko bi se odvojili od politike. Ukoliko bi bili izneseni od strane naučnika. Riječju: nauka odvojena od politike, Crkva odvojena od države.
Matica Srba je srpski jug. Naše istorijsko milenijumsko prisustvo nam daje legitimitet za isticanje jasnog stava o potrebi stvaranja ustanova nauke i kulture po obrascu Matice.
Vjerovatno je da smo u naše dane posmatrali poslednje susrete srpskih političkih predstavnika u Beogradu.